Samanidski mauzolej je mauzolej koji se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Bukhare u Uzbekistanu, odmah izvan njezinog povijesnog središta. Izgrađen je u 10. stoljeću n. e. kao počivalište moćne i utjecajne islamske dinastije Samanida koja je vladala Samanidskim carstvom od otprilike 900. do 1000. godine. Sadržao je tri ukopa, od kojih se zna da je jedan bio onaj Nasra II.

Mauzolej se smatra jednim od ikoničnih primjera rane islamske arhitekture i poznat je kao najstarija pogrebna građevina srednjoazijske arhitekture. Samanidi su uspostavili svoju de facto neovisnost od Abasidskog kalifata u Bagdadu i vladali su dijelovima modernog Afganistana, Irana, Uzbekistana, Tadžikistana i Kazahstana. To je jedini preživjeli spomenik iz Samanidskog doba, ali američki povjesničar umjetnosti Arthur Upham Pope nazvao ga je "jednim od najboljih u Perziji".

Savršeno simetričan, kompaktan u svojoj veličini, ali monumentalan u svojoj strukturi , mauzolej ne samo da je kombinirao multikulturalnu građevinsku i dekorativnu tradiciju, kao što su sogdijska, sasanijska, perzijska pa čak i klasična i bizantska arhitektura, već je uključivao značajke uobičajene za islamsku arhitekturu – kružnu kupolu i male kupole, šiljaste lukove, razrađene portale, stupove i zamršene geometrijske dizajne u ciglama. Na svakom uglu, graditelji mauzoleja upotrijebili su squinches, arhitektonsko rješenje problema oslanjanja kupole kružnog tlocrta na kvadrat. Zgrada je bila zatrpana muljem nekoliko stoljeća nakon izgradnje, a otkrivena je tijekom 20. stoljeća arheološkim iskapanjima provedenim za vrijeme SSSR-a.